Faktografija genocida

Godine 1995. Valerij Poliakov oborio je rekord od 438 dana provedenih u svemiru, iste godine prihvaćen je Schengenski sporazum, a Austrija, Švedska i Finska postale su dio Europske Unije. Te godine svijet obilježava pedesetu godišnjicu pada atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki uz niz očekivanih poziva na mir i sprečavanje nasilja te sjećanja na žrtve. A svega nekoliko tjedana prije, ne u Japanu nego baš u srcu Europe, pred vratima „razvijenog Zapada“ događa se najveći pokolj nakon Drugoga svjetskog rata. Događa se ono u što se naše „razvijeno društvo“ klelo da se više nikada neće ponoviti. Dogodila se Srebrenica, a Zapad je, uglavnom, samo šutio i promatrao.

Teško je ne protrnuti gledajući fotografije i teško je uopće pisati o izložbi Tima Lovelessa, jedinoga fotografa koji je dokumentirao ekshumacije masovnih grobnica u Srebrenici, došavši tamo kao dio istražnoga tima Haškog tribunala. Nastaju tada šokantne fotografije raspadnutih tijela koja u nijemom kriku čekaju kako bi bila identificirana i pokopana na ljudskom biću dostojan način. No tih dana nije se mislilo na dostojanstvo ljudi, za krvnike oni su bili tek masa koju treba istrijebiti. Sada imamo priliku vidjeti u Zagrebu neke već poznate, ali i dosad neviđene fotografije ekshumacije tijela žrtava genocida u Srebrenici. Izložbu organiziraju Galerija Klovićevi dvori, novoosnovani SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu Pula i nevladina udruga Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Otvorena je 10. srpnja, večer prije spomen-dana na žrtve Srebrenice.

Dvadeset godina dijeli nas od tih vrućih srpanjskih dana kada se dogodio pokolj u gradu koji nosi ime po plemenitom metalu, a čija je sudbina bila daleko od plemenite. Bol je trajna, no u ovim danima sjećanja na nevine žrtve, točnije njih 8372 (trenutačni broj žrtava na popisu), još je veća. Točan broj poginulih se ne zna, jer se još tisuće ljudi vode kao nestali na tom, tada zaštićenu, području pod nadzorom Ujedinjenih naroda, koji nisu ispunili svoju zadaću.

Sam zločin nije dokumentiran, stoga su još vrednije fotografije Amerikanca Tima Lovelessa, koji je 1999. stigao u Srebrenicu. Njegove fotografije, nastale te i sljedeće godine, poslužile su kao dokaz na suđenju za genocid na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, ali ovi snimci mnogo su više od sudskog dokaza. U prvom redu, one su svjedok najgorega što čovjek može učiniti drugom čovjeku, svjedok su bezumlja i bezgranične bestijalnosti. Vrijeme je na tim fotografijama stalo, a gledajući ih, mi smo kasni svjedoci posljednjih trenutaka života tih muškaraca i dječaka te možemo donekle rekonstruirati njihov mučenički kraj. Fotografije su crno-bijele, što im daje osjećaj općepovijesne važnosti, kako kaže i sam autor, i razlikuje ih od pukoga forenzičkog dokaza. Prenose djelomično osjećaj koji je imao snimajući ih, iako je teško shvatiti kakve emocije izaziva nazočnost takvu događaju. Jednako tako, gledajući ih prepoznajemo osobne detalje na žrtvama (majicu, košulju, sat), koji ističu kako je riječ o individuama, osobama različitih životnih putova koje je snašla ista nesretna sudbina. Loveless fotografira mnoge kosture nađene s povezom na očima, povezom koji nije služio kako bi žrtvi bilo lakše podnijeti posljednje sekunde života, nego koji je krvniku olakšavao posao i učinio žrtve poslušnijima. Da bi se počinio genocid takvih razmjera, trebala je dobra organiziranost krvnika i to je ono što iščitavamo iz ovih prizora: pomnu isplaniranost zločina od koje se ledi krv u žilama.

Fotografija, iako prenosi sliku stvarnog događaja, podložna je manipulaciji jer riječ je o prikazivanju onoga dijela stvarnosti koji sam autor odluči istaknuti te se može različito interpretirati. Ovdje pak nema mjesta manipulacijama, prizori fotografirani tijekom eskhumacije grub su prikaz onoga što se dogodilo nekoliko godina prije, realni sudski dokaz nasilne smrti, ali i pokušaj vraćanja digniteta nevinim žrtvama.